Prema riječima doc. dr. sci. med. Gorane Sulejmanpašić, šefice Klinike za psihijatriju KCUS-u, psihu ne možemo drugačije shvatiti nego kao samo jedan od aspekata materije, i to vrlo složene, najsloženije koja postoji u prirodi. Ona odražava nivo našeg znanja i naših sposobnosti za otkrivanje biohemijskih i ostalih promjena koje do njih dovode. Činjenica je, da savremena naučna dostignuća ne osiguravaju još potpune i sigurne odgovore na ova ključna pitanja i niz potpitanja koja iz njih proizlaze, pa je samim tim etiologija i patogeneza većine psihičkih poremećaja još nedovoljno poznata.

Ističe da je zajednička karakteristika svih mentalnih oboljenja izmijenjeno subjektivno doživljavanje sebe i svijeta, često uz subjektivne tegobe i/ili izmijenjeno ponašanje, zbog čega obično pati sam pacijent i/ili njegova okolina. Svi ovi poremećaji, u većoj ili manjoj mjeri, kvare sreću ljudskih bića i otežavaju ili čak i onemogućavaju razvoj njihovih potencijala. Mentalne bolesti mijenjaju duševni, ali i sveukupni život osobe, ali ne određuju njihov karakter, ne čine ga manje vrijednim, ne umanjuju njegovu dobrotu, odanost, povjerljivost, prijateljstvo… Za shizofreniju se često kaže da je rascjep duše, odnosno razuma, jer su misli i osjećaji često neusklađeni. Predstavlja ozbiljni psihički poremećaj, karakteriziran pozitivnim (halucinacije, sumanute ideje i formalni poremećaj mišljenja) i negativnim simptomima (socijalna izolacija i afektivna tupost), a često je ni oni koji sa oboljelima žive i rade godinama, pa ni sami bolesnici, kada su u remisiji, ne mogu definirati ni razumjeti. Često se ni od samih bolesnika, nakon što se postigne remisija, ne mogu dobiti opisi pojedinih stanja ni detalji o stanjima kada su bili akutno psihotični. Sami bolesnici najčešće ne govore o tome i jedino kažu da im je bilo “vrlo teško”. Većina njih navodi da su sjećanja “košmarna. Duševno oboljele osobe zbog svog nerealnog viđenja i doživljavanja realnosti ostaju zarobljene u vlastitom “vječitom mraku”. Svijest o tome da duševno oboljeli čovjek ima posebne osobine, koje ga razlikuju od ostalih bolesnika, ogleda se i u osobinama ljudi da duševne bolesnike odbacuju, izoliraju, da se od njih sklanjaju i da ih se boje… da ih stigmatiziraju. O zajedničkim bolestima duše nezahvalno je govoriti, samim tim što je vrlo teško učiniti onaj kvalitativni napor koji podrazumijeva izlazak iz začaranog kruga uzroka koji su do poremećaja doveli.